Nalazi se dva kilometra od centra Budve, podno brda Ostrog i Dubovica, iznad Budvanskog polja. Ne zna se kada je podignut, a po arhitektonskim elementima poznogotičkog tipa, može se pretpostaviti da je iz vremena Crnojevića, XV vijek. Prvi pomen manastira je iz 1630.g. Ima malu kapelu i crkvu, obje posvećene Svetoj Gospođi. Staru kapelu obnovio je mitropolit kir Ruvim, zaslugom jeromonaha Visariona oko 1630.g. Neobičan je njen živopis, kako tematski tako i stilski. Veoma je rijetka ikonografska tema život Bogorodice po apokrifnim izvorima, koju nalazimo na svodu. Iako su freske znatno oštećene, prepoznaje se vješta ruka zografa koji su ih oslikali, posebno u crtežu lica.
Veliku, monumentalnu crkvu, građenu od crvenog i svijetlo-sivog tesanika, podigao je oko 1747. g. mitropolit Sava Petrović. Locirana je u istočnom dijelu manastira, na zaravni van kompaktnog kompleksa. Prema arhitektonskim rješenjima kupole i materijalizaciji, može se pretpostaviti da joj je uzor bila romanička crkva Sv. Marije Koleđate u Kotoru.
Vladika Rade, Petar II, volio je da provodi vrijeme u manastiru Maine. Njegovoj pjesničkoj duši sviđalo se ovo mjesto sa pogledom na široko more, Budvu i njenu okolinu. Na istočnoj strani konaka postojala je soba koju su zvali 'Vladičina soba', gdje je on pisao ''Svobodijadu'' i djelove ''Gorskog vijenca''.
Manastir je imao karakter utvrđenja, bio je opasan zidinama sa stražarnicama kraj ulaza, imao je uljanik i mlin, kameno dvorište sa bunarom i mjestom za sjedjenje. Bio je svjedok burne crnogorske istorije jer je baš ovuda prolazila granica Crne Gore i Venecije a kasnije Austrije.
Manastirski kompleks je dosta ruiniran još od Bokeljskog ustanka 1869. godine, a dodatno oštećenje pretrpio je u zemljotresu 1979. god. U njegovoj okolini nalazi se još devet crkava.